MONOGRAFIJA ŠKOLE U ARBANASIMA ZA 150. ROĐENDAN Priča o najstarijoj školi u Zadru: Preživjeli smo ratove i kraljeve, odškolovali biskupe, političare, pjevače, sportaše...

MONOGRAFIJA ŠKOLE U ARBANASIMA ZA 150. ROĐENDAN

U sjeni štrajka prosvjetara gotovo se ispod radara, bez velike pompe, provukla promocija, rekli bismo, velebne monografije jedne škole. Naime, u toj je knjizi, na 251 stranici, obuhvaćeno čak 150 godina djelovanja najstarije škole u Zadru – one u Arbanasima.

Osnovna škola Krune Krstića može se tako pohvaliti da je preživjela nekoliko ratova, razne kraljeve, diktatore, predsjednike država, šest ravnatelja, da bi danas, ponosna i nikad ljepša, svjedočila svojoj “ukoričenoj renesansi”.
Iza ovog velikog projekta stoji nekoliko ljudi koji su dvije godine iscrpno tražili, prikupljali, dokumentirali, zapisivali i bilježili stotine podataka i na tisuće slika koje su uspjeli pronaći po raznim arhivima.

To su: sadašnja ravnateljica Jasmina Matešić, Ivica Đovani Matešić Jeremija, Serđo Dokoza, svi ujedno i bivši učenici škole, baš kao i njihovi roditelji, i bake i djedovi. Najviše im je svojim sjećanjem pomogao njihov bivši profesor, legenda škole, Zvonko Govorčin. Jedina koja nije pohađala ovu školu a pisala je o povijesti ženske pučke škole jest sveučilišta profesorica Sanda Uglešić, koja im je pomogla “kopati” po prošlosti.

Svi autori ove monografije istaknuli su kako im je povrh svega bila iznimna čast sudjelovati u njezinu stvaranju jer iza sebe ostavljaju nešto veliko, nešto što će mnogim budućim generacijama škole pomoći da lakše upamte i da se još više ponose bogatom školskom poviješću.

Zahtjevan posao

– Bio je ovo velik i zahtjevan posao. Najiskrenije, najteže od svega bilo je početi. Kad sam odlučila krenuti u ovaj težak projekt, ideju sam prvo otkrila prof. Govorčinu, koji me kroz šalu upozorio da požurim s tim jer on će mi rado pomoći, ali samo dok ga služi sjećanje – kazuje nam ravnateljica Matešić, gledajući svoga 86-godišnjeg profesora i smijući se.

Prof. Govorčin je zaista priča za sebe. Taj simpatični starčić, kipar po zanimanju, neiscrpan je izvor podataka, baca šale kao iz rukava. Toliko je aktivan da mu je dan prekratak, a pred njegovim sjećanjem se zaista posramite.

– Počeo sam raditi u ovoj školi 1958. godine, točnije u staroj zgradi gdje se danas nalazi Ogranak Gradske knjižnice. Prvo sam radio honorarno jer sam imao već stalan posao u Arheološkom muzeju. Očito mi se toliko svidjelo ovdje da sam već sljedeću godinu napravio “rošadu”: postao sam stalni učitelj ove škole, a honorarno sam odlazio raditi u muzej – započinje nam svoju zanimljivu životnu priču Zvonko Govorčin, koji je u “Krune Krstića” ostao 37 godina, sve do 1995., kad je otišao u mirovinu. Zahvaljujući upravo njemu, sačuvano je mnogo fotografija raznih razdoblja škole, od priredbi, natjecanja, simpatičnih trenutaka toga posebnog, a tako jednostavnog – života u školi.

– Sve sam bilježio ruskim fotoaparatom koji smo dobili na nekom od školskih natjecanja jer smo, kao i uvijek, bili najbolji. Znate, ako sam na slici, onda nisam ja slikao – kaže nam Govorčin lukavo, čekajući hoćemo li shvatiti šalu.
– Samo da znate, ja sam tri puta išao u prvi razred – nastavlja Govorčin.

– Prvo za vrijeme Kraljevine, kad mi je Slavica Karlović bila učiteljica, onda je došao Mussolini, pa mi je učiteljica prvog razreda bila Giana Albericci iz južne Italije, a kad je 1943. godine pala Italija, i kad su došli partizani, ponovno smo krenuli u prvi razred – govori nam Govorčin, a mi se šalimo da je bar dobro ponovio sve gradivo, i to na više jezika.

Istaknuo je da je i kasnije, kao nastavnik, prolazio kroz teška razdoblja zbog političkih malverzacija.

– Točnije od 70-ih godina pa nadalje, negdje do sredine 80-ih, vladao je jedan politički strah. Imali smo čak strah jedni od drugih jer su postojale dvije struje u školi. Sjednice su vrlo kratko trajale jer smo se bojali hoće li nas netko krivo shvatiti i “otkucati” za neke lažne “politički nekorektne stvari”. Bilo je čak i sudskih tužbi, lažnih optužbi u raznim tadašnjim političkih magazinima – prisjetio se Govorčin jednog mračnijeg razdoblja škole.

A upravo to razdoblje, 70-ih godina, kao i ono od 1952., znači gotovo dvadeset godina, uopće nije dokumentirano u školskim arhivima, ljetopisima, ali ni u državnom arhivu.

– Najviše me brinuo taj “vakuum” od dvadeset godina, koje kao da su nestale, kao da se nisu dogodile! I kad sam to vidjela, znala sam da će ovaj proces pisanja knjige itekako potrajati ako želimo napraviti kvalitetan posao i sročiti u monografiju kako spada – požalila se ravnateljica Matešić, dodavši kako je tu u jednom trenu došlo i do zastoja pisanja.

– Imali smo dva problema. Prvo, škola je prestara. Te prve godine obuhvaćaju razdoblje Austro-Ugarske, a kasnije Italije. Iz tih ranijih razdoblja nema više živih svjedoka, nema usmene predaje, već nam je ostalo samo “kopanje” po arhivu. To je iznimno zahtjevan posao i zapravo bilo je pitanje što će se uopće naći. Uspjeli smo dosta toga otkriti o razdoblju Austro-Ugarske, zahvaljujući brigadiru Jeremiji čiji je to bio zadatak. Njegova je tema bila razdoblje od nastanka škole sve do talijanske okupacije Zadra 1922. Iako, nažalost, ovaj talijanski uvelike je ostao misterij jer su se ti arhivi tko zna gdje zametnuli. Tim se razdobljem bavio Serđo Dokoza i stvarno nam je puno pomogao. Također, pisao je i o dijelovima koji se odnose na razdoblje poslije Drugog svjetskog rata – istaknula je ravnateljica Matešić koja se svim silama trudila da ne odustanu kad su već krenuli u ovaj težak projekt.

Stare fotografije

– Vodili smo razgovore s umirovljenicima, bivšim učenicima škole, ali i profesorima koji su se još sjećali razdoblja škole koja su nam nedostajala. Uzeli smo stare fotografije i pokušavali svakom licu otkriti ime. Ponavljam, tu se kao najveća pomoć pokazao Zvonko Govorčin koji je radio i u staroj školi, zgradi do ove sadašnje – govori ravnateljica pokazujući nam ogromne spise papira koji su prethodili ovoj predivnoj knjizi.

Brigadir u miru Jeremija ubacio se rekavši kako je bitno shvatiti početak osnivanja škole.

– Osnovna škola Krune Krstića pravni je nasljednik Pučke osnovne škole koja je počela s radom 1869. godine. Ta pučka škola proizišla je iz učiteljske škole, točnije Škole za narodne učitelje u Arbanasima, koja se odvijala na hrvatskom jeziku. Tad počinje i sustavno školovanje djece u okviru vježbaonice te učiteljske škole jer su budući učitelji morali imati praksu. Buzulić je bio direktor škole, a Ivan Cabrić bio je voditelj vježbaonice. Iako je 1866. godina bila burna, pa se radilo s prekidima, osnovan je muški dio škole, odnosno samo su dječaci mogli pohađati tu vježbaonicu, da bi 1869. stigao zakon o obveznom trogodišnjem školovanju i tad je prvi put upisan službeno prvi razred škole s 33 muška učenika – pojašnjava nam Jeremija same početke nastanka najdugovječnije škole te dodaje kako je prvi ženski razred upisan 1973. godine i tad je škola brojila 73 đaka. Brigadir Jeremija prisjetio se i modernijih vremena, svojih školskih dana.

– Znate, sve što dobijete u djetinjstvu, dobijete u ovim zidovima. I to vas oblikuje kao čovjeka. A, vjerujte mi, oni profesori koje smo tad imali bili su prije svega vrhunski pedagozi. Oni su nas smatrali svojom djecom i tako su se ponašali. Svih su nas jednako tretirali, pa dijelili bi s nama i marendu! – sa smiješkom govori Jeremija, čiji su djed, otac, majka i sad njegova unuka učenici Osnovne škole Krune Krstića.

– Uh, kako smo mi bili živa djeca! Ovo je sad grobna tišina naspram nas, mi smo se itekako čuli na hodnicima, a bome i u razredima. Bili smo dišpetoži. Doduše, bilo nas je i puno, radilo se u tri smjene, a po razredu je znalo biti četrdeset učenika. Ali, moram napomenuti da se prije puno više cijenilo učitelja nego danas – govori Jeremija, a prof. Govorčin napominje kako onaj nastavnik koji je zaboravio da je jednom bio dijete nije za taj posao.

Tijekom svojih 150 godina postojanja odgojila je i obrazovala ova škola velik broj učenika, a učitelji su nerijetko radili u vrlo teškim uvjetima.

U tadašnjim vremenima od iznimno velike važnosti bila izgradnja današnje zgrade, zahvaljujući tadašnjem ravnatelju Krsti Petaniju. Škola je u novoj zgradi počela s radom 1960. Ravnatelj Petani, poznatiji kao Ico, dobio je Nagradu grada Zadra 1964. godine. Bila je to prva godina kada su se uopće počele dijeliti te nagrade.

Sve naše nagrade

– Škola je bila poznata po svojim izvannastavnim aktivnostima: osvajala je prva mjesta na kulturno-umjetničkim smotrama, na velikim sportskim natjecanjima, posebice u 60-im i 70-im godinama. Bili smo poznati i po bogatim priredbama koje su znale trajati po tri i pol sata i u kojima su nastupali i učenici i učitelji, a često su bili gosti Narodnog kazališta. Učiteljica Mirjam Koštre je također dobila Nagradu grada Zadra zbog rada u izvannastavnim aktivnostima. Htjela bih i napomenuti kako smo prvi u Zadru imali školski list, zvao se “Iz đačke torbe”, prvi smo imali produženi boravak i školsku kuhinju. Prvi smo dobili veliku sportsku dvoranu... – nabraja nam ravnateljica Matešić samo neke od mnogih važnih stvari kojima se škola diči i koje su, na ponos svima, ipak stale na 251. stranicu ove velebne monografije. 

Dišpeti su bili obvezni dio obrazovanja

Zvonko Govorčin, na nagovor svoje obitelji, počeo je zapisivati sve anegdote, uzrečice, zagonetke, mudre izjave koje je čuo ili sam doživio tijekom života. Dosad ih je prikupio čak 380. Izdvojio nam je jednu.

– Učionice u prizemlju, krajem 1960-ih godina, imale su kalijeve peći. Jedan je učenik, podrijetlom iz Kukljice, koji je živio u blizini škole, često s ocem vatao ribe baš tu na Kolovarama. Najviše su lovili manule s buskavicama. Ja sam bio taj dan dežuran u školi, kad odjednom, čujem miris ribe. Širi se hodnicima, a meni nije jasno odakle dolazi. I onda smo par profesora i ja krenuli u potragu za gradelama. No, imali smo što vidjeti! Taj mali iz Kukljice s prijateljima, na žeravi u kalijevoj peći, peku manule! Tad smo zabranili da se peku manule, ali nismo baš bili pametni jer smo specificirali što se ne smije peći. Tako da je ovdje prisutni gospodin Jeremija sa svojom ekipom pekao krumpire u kalijevoj peći – prepričao je Govorčin uz osmijeh gledajući svog nekadašnjeg nestašnog učenika, Ivicu Matešića Jeremiju, koji se nije mogao prestati smijati.

E da, to je škola za život.

Naslovnica Zadar plus

Najčitanije