ZADRANKA KOJU SVI ZNAJU ZIZI KURTIN ODLAZI U MIROVINU UZ APEL GRADSKIM OCIMA Nije u novcima sve! Počinite misliti na dobrobit grada koji gubi svoj identitet. Srce me boli koliko se Zadar prilagodio konzumerizmu i turizmu bez plana!

ZADRANKA KOJU SVI ZNAJU ZIZI KURTIN ODLAZI U MIROVINU UZ APEL GRADSKIM OCIMA

- Za sve u životu treba imati stila. Za hranu, za muziku, za modu. I treba imati hrabrosti stvoriti svoj stil – baš ovako kako govori, radi i živi najpoznatija Zagrepčanka u Zadru - Zizi Kurtin.

U uličici kraj Trga, Zizin je dućan posljednjih godina bio zadnji zid obrane Poluotoka od kiča, jeftinih kineskih suvenira, pekara i takve vrste turizma, bio je i prvo mjesto u Hrvatskoj koje je početkom 2000-ih reklamiralo i prodavalo isključivo domaće dizajnere. Tome je ostala vjerna do zadnjeg dana, sve do 30. svibnja, kada je Zizi i službeno otišla u zasluženu mirovinu nakon 35 godina rada. Našli smo je na istom mjestu gdje su je svi mogli vidjeti posljednjih godina, u Ulici don Ive Prodana, na bijeloj, drvenoj klupici ispred dućana, sa svojom Askom u krilu.

Dajte sve od sebe

Pitamo, zašto je još tu, nije valjda da i u mirovini nema mira?
- Ha, ha, ma nije baš tako, priča je zapravo dosta simpatična. Naime, kad sam konačno odlučila otići u mirovinu, a vjerujte mi trebalo mi je, postavilo se pitanje što s ovim prostorom. Sin, kći i ja smo zajednički odlučili da ćemo ostati vjerni sebi i svom stilu, te da ćemo, ako treba, čekati i pet godina samo da iznajmimo nekome tko će raditi nešto što voli, nekome tko će stvarati, tko će dati dio sebe, baš kao što smo i mi - rekla nam je Zizi, naglasivši kako im je jedini uvjet bio da, nakon iznajmljivanja, s ponosom mogu proći tom ulicom.

- Nije prošlo dugo kad mi se javila gospođa Ružica iz Zagreba, koja se doselila u Zadar i čija je želja bila otvoriti dućan s robom hrvatskih dizajnera. Zamislite samo kako mi je bilo kad sam dobila poziv! Kao da sam osvojila lutriju - prepričava nam Zizi nevjerojatnu slučajnost. Naime, prije 40 godina i Zizi se zbog ljubavi, iz rodnog Zagreba, preselila u Zadar. Došla je u grad gdje nije poznavala baš nikoga osim vlastita muža. Kad priča o svom Gorkom, zasjaju oči i osmijeh se raširi licem.

- Bila je to ljubav na prvi pogled. Upoznali smo se u kolovozu, u njegovim Kalima, a vjenčali u travnju. Nedugo potom, dobili smo prvo dijete, Maretu, a zatim sina Vala. Postali smo prava mala obitelj. Ja sam davala sve od sebe da se prilagodim životu u novom gradu, da upoznam ljude, da se družim. Kako u to vrijeme nije bilo posla u mojoj odgojiteljskoj struci, odlučila sam, '84., otvoriti krojačku radnju u Varoši pod imenom “Zizi” - priča nam. Nakon toga, sve ostalo je povijest.

- Ja sam imala sreće da sam uspjela od svog hobija, od svoje ljubavi prema modi, stvoriti posao. Šivala sam sve ono što mi je bilo u glavi. Imala bih viziju nečega i predočila bih to na materijale. Bilo je tek nas par u gradu koji smo, uz popravke odjeće, stvarali svoju - kaže Zizi, ističući kako se u to vrijeme moglo lijepo živjeti od krojačkog zanata jer su Zadranke uvijek htjele biti dobro odjevene i voljele isprobavati nove stvari.

Radila i tijekom rata

Zizi nije čak ni u ratnim devedesetim stavila ključ u bravu, već je radila od kuće, onda kad bi bilo struje, i tako bar malo uljepšavala sugrađanima teške dane pod granatama. Ipak, posao je opadao i sve je teže bilo plaćati najam u Varoši, pa su Gorki i ona, '94., odlučili kupiti vlastiti prostor, u uličici do Trga, i otvoriti – konobu.
- Pa kako sad konobu? - pitamo iznenađeno.

- Gorki i ja smo uvijek nešto kuhali i spremali za naše drage prijatelje i to smo baš obožavali. A sudeći po njihovim reakcijama, itekako nam je dobro išlo. Tako smo, u tom našem novom prostoru, odlučili otvorit konobicu i nazvati je složenicom imena naše djece, “MariVal” - odgovara Zizi i dodajte kako su se u toj konobi spremala nešto drugačija dalmatinska jela.

- Zvali smo je “neo-konoba” jer je bila nešto novo u gradu, a opet smo željeli zadržati taj tradicionalni stil jedne dalmatinske konobe. Radili smo svi, cijela obitelj, i radili smo to s ljubavlju i velikom pažnjom. Sad kad se sjetim, zapravo nam je jako dobro išlo. Mnogi su Zadrani dolazili kod nas isprobavati ta naša jela “iz glave” - prisjeća se, dodavši kako su uživali u tom zajedničkom, obiteljskom radu jer su mogli provoditi puno vremena skupa, smijući se, svađajući se, grleći se, jednostavno, bivajući obitelj. Nažalost, kako to biva u životu, sve što je lijepo kratko traje. Nakon dvije godine, Zizin Gorki napustio je ovaj svijet.

- Nakon toga, bilo je puno teže držati visoku razinu ugostiteljske usluge, što sam ja htjela, a to se posebno počelo osjećati kad su Mareta i Val odlučili otići na fakultete. Tada se taj naš mali tim počeo raspadati. S obzirom da je to vrlo osjetljiv posao jer se radi s hranom, nas smo troje donijeli zajedničku odluku o zatvaranju konobe – sa sjetom se prisjeća Zizi tog teškog životnog razdoblja, dodajući kako su na njene daljnje odluke uvelike utjecala djeca.

- Oni mi su doslovno zaprijetili “Mama, trgni se! Molimo te, radi ono što voliš!” I ja sam ih poslušala. Te godine, 2001., kad smo zatvorili konobu, odlučila sam se vratiti svojoj prvoj ljubavi, modi. U to vrijeme počeli su se pojavljivati razni modni dizajneri, koje sam zaista voljela i nosila, stvarala se jedna nova dizajnerska generacija, bilo je mnogo revija na koje sam rado odlazila. I onda sam pomislila, zašto ti svi dizajneri ne bi bili na jednom mjestu? Na jednoj sam ih reviji upitala bih li ja mogla otvoriti dućan s njihovom robom, na što su oni odlično reagirali te rado prihvatili moj prijedlog. I tako sam ja u Zadru otvorila prvi dizajnerski dućan u Hrvatskoj – s ponosom ističe Zizi, čije ime nema tko ne zna u Zadru. Nekad nije poznavala nikoga, a danas je jedna od popularnijih žena u gradu. Kako nam priznaje, ne zna točno koja je njezina tajna uspjeha kod ljudi i u poslu.

Pozitivan stav

- Ma zapravo, dosta je jednostavno. Ja u svemu vidim pozitivno. Moja je čaša uvijek puna i kod mene je drugi dan, novi dan. Postoji tisuću razloga zašto se u životu zatvore jedna vrata, ali treba znati gledati oko sebe jer ćete onda shvatiti da se istovremeno otvori bar pet prozora. Ali, moram naglasiti, da nije bilo mojih mušterija, kupaca koji su me sve te godine podržavali, ne bi bilo ni dućana, a tako ni mene. Njima svima ide posebna zahvala - istaknula je Zizi.
I za kraj, udijelila je savjet svima da rade ono što vole jer je život prekratak da odlazimo na posao s “gropom u želucu”.

- Ili zavoli posao koji radiš ili daj otkaz i radi ono što voliš - Zizina je mudrost koju zaista vrijedi zapamtiti.


APEL GRADSKIM OCIMA Dajte mladima prostor za jedan euro!
Kad čovjek provede 35 godina u povijesnom centru grada, itekako postane svjedok mnogobrojih promjena koje donose neka nova vremana. Pitali smo Zizi koliko se mijenjao Poluotok i život u njemu od kad je ona došla, pa sve do danas, te koje su najveće razlike koje bi istaknula.
- Drago mi je da ste me to pitali, čak ovim putem želim uputiti apel gradskim ocima da konačno krenu misliti na dobrobit grada koji gubi svoj identitet. Srce me boli, kao i sve Zadrane, koliko se grad prilagodio konzumerizmu i turizmu bez plana. Nije sve u novcu! Zaboravlja se na domaće ljude, na nas Zadrane, kojih je na Poluotoku sve manje. Grad su ljudi koji u njemu žive! To se ne smije zaboraviti. Predlažem da se napravi jedan petogodišnji plan kako bi se mnogobrojni gradski prostori koji zjape prazni, koji su skladišta, arhivi, prikrivene kuhinje i slično, daju mladim ljudima za jedan euro mjesečno. Ima toliko mladih i talentiranih ljudi koji su na Zavodu za zapošljavanje i koji nemaju novca za uopće razmišljati o iznajmljivanju prostora. Mislim da je isplatljivije Gradu ustupiti te prostore kako bi ih mladi uredili i samim time pomogli gradu, ali i sebi. Nek ih bude dvoje, troje u tom prostoru dok se ne snađu. Zamislite samo uličicu u kojoj ima slikara, torbara i postolara, umjetnika koji rade sa staklom ili u drvu, neke mlade koji stvaraju svojim rukama kako bi se vratio identitet ovome gradu. I da konačno tako vratimo ljude na Poluotok, da imaju razloga doći, pa čak i onda kad je kiša, jer i tada je grad predivan.

 

MODA NEKAD I SAD Žena se mora sređivati za sebe!
- Žao mi što danas žene misle da trebaju imati puno vremena za sređivanje, pa se na kraju odluče uopće ne srediti. Mislim da je to krivo, svaka žena treba naći bar deset minuta za sebe. I fascinantno je što dosta žena smatra da se sređuju za druge žene, jer one su te koje najviše komentiraju. Ma žena se jedino i isključivo treba i mora sređivati za sebe! Ni za koga drugoga – savjeti su ove modne stručnjakinje, žene koja je oduvijek znala što želi.
Priča nam kako su nekad Zadranke bile hrabrije što se tiče isprobavanja novih stvari, kako su 80-ih godina djevojčice odlazile s majkama kod krojača da same osmisle svoje haljine, jer realno, tada nije bilo ni velike ponude kao danas. Već se tad prenosila ta inovativnost i poticala kreativnost. Danas su se sve tako lako prepustile velikim, komercijalnim modnim kućama koje tako lako vladaju svijetom. Usudila bih se reći da su danas mlade djevojke klonovi. Rijetko se koja ističe u masi – istaknula je svoje viđenje sadašnjeg “modnog stanja” u Zadru. Ipak, dodala je da su Zadranke uvijek bile dosta modno osviještene i pazile kako izgledaju.
- Odijelo čini i ne čini čovjeka. Zapravo, čovjek treba odijelo prilagoditi sebi - zaključuje Zizi, ponovo dajući mudar savjet i ženama, ali i muškarcima.

 

ŽIVOT U MIROVINI Idemo u maslinik
Zizi, Mareta i Val prije nekoliko su godina kupili maslinik u Turnju, u čast njihovu mužu i ocu, Gorkom, koji je obožavao masline i koji im je prenio ljubav prema njima.
- Veselim se što ću upoznati Turanjce, što ću provoditi vrijeme u prirodi i što ću ga utrošiti, brinući se o tim maslinama koje našoj obitelji ipak znače nešto više o pukog stabla - rekla nam je Zizi suznih očiju, ali punog srca jer zna da je napravila baš onako kako je željela i živjela što je voljela.

Naslovnica Zadar plus

Najčitanije

GURMAN I HEDONIST KOJI OBOŽAVA TRIPICE Naš čovjek iz Zemunika i svjetski poznati neuroznanstvenik s Yalea puca od sreće: U Americi smo konačno zavrtili i janje! Žena se bojala da će nas proglasiti divljacima...

Naš čovjek iz Zemunika i svjetski poznati neuroznanstvenik s Yalea puca od sreće: U Americi smo konačno zavrtili i janje! Žena se bojala da će nas proglasiti divljacima...
- Pristao sam s vama na razgovor samo zato što ste rekli da nećemo pričati o znanosti. Ma obećajem da nećem...
Naš čovjek iz Zemunika i svjetski poznati neuroznanstvenik s Yalea puca od sreće: U Americi smo konačno zavrtili i janje! Žena se bojala da će nas proglasiti divljacima...