NEŠPULA JE NEOBRANA Zašto smo podcijenili voće kojeg imamo na svakom koraku? Zašto su nam u kužini češći avokado i mango nego autohtono i domaće?

NEŠPULA JE NEOBRANA

Ima je posvuda u Zadru i po Dalmaciji. Pobacana je po mnogim vrtovima, ali i po gradskim kvartovim na "ničijoj" zemlji, zajedničkim javnim površinama.

Njezina stabla prepuna su dugih mesnatih listova koji osiguravaju dovoljno hlada i za najvrućih ljetnih dana, a ove godine grane su joj prepune plodova - kao nikad. Sazrijevaju u svibnju, kad su jedino sezonsko voće jagode i trešnje. Žute se velike, izdaleka uočljive frenje, nude se ljudima ukusni mesnati plodovi, korisni za čitav čovjekov dišni sustav, puni vitamina kao što su i njezine rođakinje jabuka, kruška, trešnja... sve iz iste porodice ruža.

Nikad je nisu okusili

Ima je na sve strane ali – nitko, ili malo tko je ubere, još manje nas je redovito konzumira, a velika je većina nikad nije ni okusila vjerujući, vjerojatno, da su načičkani žuto-narančasti plodovi koji vise u grozdovima ukras tek ugodan ljudskom oku i ništa više.

A još je davno neki nepoznati organoleptičar napisao da je njezin puni okus mješavina kruške, citrusa i manga. Pa svejedno plodovi ostaju neubrani na stablima pa je ni na tržnicama nitko ne nudi. Na zadarskoj smo gradskoj pijaci otkrili te žute plodove tek na banku jedne prodavačice, skrivene u kutu, a šaku je kupio neki turist, vjerojatno Južnoamerikanac.

Zašto bi je itko poželio kad je lakše otići u najbliži trgovački centar i svoju dozu vitamina osigurati u narančama, dinjama, bananama, mangu, avokadu... koji su pristigli s tko zna kojih dalekih plantaža, nakon što su mjesece prespavali u hladnjačama. S tim da su prije toga napumpani insekticidima, biostimulatorima, najjačim fungicidima, zaštićeni od korova otrovnim pesticidima, napumpani kakvim biljnim steroidima.

Govorimo o nešpuli (nješpuli) ili japanskoj mušmuli (Eriobotrya japonica), koja je na Mediteran i Dalmaciju stigla prije više od dva stoljeća iz istočne Kine ili Japana i udomaćila se kao da je oduvijek tu. Da, mogao bi netko prigovoriti da nešpula nije "ono baš naša", ali tome će biti skloni samo oni koji rado prebrojavaju tuđa krvna zrnca i stota koljena.

Uostalom, zar se nisu pomidor, krumpir, kukuruz i grah udomaćili kao "tradicionalno naše" bazne namirnice tek nakon što je Kolumbo zalutao po magli i otkrio novi kontinet?

U pametnijim zemljama poput Španjolske, Italije ili Portugala nešpulu sade na plantažama, koriste njezine plodove u kolačima, džemovima, marmeladama, rakijama i likerima, prodaju je svježu na pijacama i marketima, a od njezina drveta prave najkvalitetnija – ravnala. (Pamti li ih uopće još tko iz osnovne škole?)

I u nas rijetki znaju što je i koliko vrijedi nešpulin plod, i oni je prerađuju, a zašto je ne koristimo više, objasnio nam je djelomično zadarski agronom mr. Marijan Tomac:

- Sjajno je to i ukusno voće, ali ljudi od nje zaziru možda i zbog izgleda, krastavosti ploda, bolesti koja napada i krušku i jabuku i drugo slično voće iz iste obitelji. I sam imam jedno stablo nešpule na otoku, na vrijeme je zaštitim nekim fungicidom (zaštitno sredstvo na bazi bakra) iz palete dozvoljene u ekološkoj proizvodnji pa plodovi na mom stablu nemaju onih crnih točkica. Jestivi su oni i ukusni bez obzira na krastavost, ali je neće ljudi, a pogotovo se zbog toga ne može naći u prodaji – kaže mr. Tomac.

Kad bi je ušminkali

Znači, kad bi s kakvim "plavim" prskanjem "ušminkali" nešpulu, možda bi nam bila draža?!
Ni majstori gastronomije, bar koliko možemo vidjeti iz zadarske perspektive, nisu skloni u svom kreativnom zanosu eksperimentirati s onim što im raste – ispred nosa. Nismo je pronašli ni u jednom kolaču, a kamoli u kakvoj kremi koja bi bila dio autentičnog zadarskog ili mediteranskog pijata i gastronomskog doživljaja. Da takvo što postoji, lako bi nekom nepoznatom turistu chef mogao reći i prstom pokazati:

- Vidite, ovo u pijatu vam je krema od voća s onog stabla tamo.

Ali ne, lakše je složiti "posteljicu" od, primjerice, avokada ili manga, koju je već davno izmislio i iskoristio neki pravi kulinarski kreativac u zemlji u kojoj taj isti avokado ili mango i rastu. Ovako onaj naš imaginarni turist vjeruje da smo mu ponudili i prodali izvornu dalmatinsku namirnicu – avokado!

A tek kad naši kuhari krenu s maćuhicama, koju je također neki kreativac jednom pobacao po nekom svom jelu, ne znaju stati – bacaju je punih šaka po pijatima pa ne znate jeste li u restoranu ili cvjećarnici.

Naše blago

- Ja sam uvijek za to da u našoj kuhinji koristimo samo naše namirnice, i to isključivo sezonske, i po mogućnosti što manje tretirane – kaše Renato Kraljev, poznati zadarski kuhar i profesor kuharstva, koji po zadarskom kraju stalno otkriva zaboravljena jela i namirnice.

- Nije samo nešpula nego i drugo naše autohtono voće zanemareno u ugostiteljstvu – murva, magunja, žižula, amula... U drugim je zemljama uobičajeno da u lokalima ponude gostima terinice svog voća ili čega drugog autohtonog. Toga u nas nema.

Mnogi su kolege Renata Kraljeva zaboravili ili možda uopće ne znaju za blaga lokalne prirode pa ih ne znaju ni iskoristiti. Slično je, recimo, i s vinogradarskom breskvom, armelinom (domaćom kajsijom) ili oskorušom, ali i sa samoniklim blagom koje imamo u izobilju u okolišu, poput žutenice, divljeg koromača, medvjeđeg luka...

Sve nabrojano je dio autohtonosti i prepoznatljivosti dijela svijeta u kojem živimo, a koji ni sami ne znamo prepoznati, a naši ugostitelji ponuditi i prezentirati na svojim pijatima.

Slično nešpuli, nekad je bila zanemarena čak i smokva. Srećom, ta se fenomenalna voćka vratila na plantaže, na pijace, stolove i u gastronomiju na velika vrata i danas ima visoku cijenu. Što se tiče zadarskog kraja, "Šinjorina Smokva" – Sandra Babac u Poljicima i voćar i maslinar Eugen Novaković u Posedarju stvorili su od smokve prava mala gastronomska djela i pri tome - dobro zarađuju. A Rozalinda Banić, majstorica za likere na Pašmanu, složila je osim od smokve sjajan liker čak i od kamilice s obližnjih livada i osvojila sve koji su ga probali.

Mogu li nešpula, murva, žižula, magunja, amula i sva druga blaga prirode koja mnoge od nas snažno, gotovo podsvjesno podsjećaju na djetinjstvo, a koje ipak do sramote podcjenjujemo, pronaći svoje Sandre, Eugene i Rozalinde ili barem kakvog kuharskog i slastičarskog genija?

Naslovnica Zadar plus