FASCINANTNA ŽIVOTNA PRIČA SUPRUGE HRVATSKOG KNJIŽEVNIKA Živi u Parizu, obišla je cijeli svijet, družila se s ljudima čija imena spominjemo s poštovanjem, ali uvijek se vraća Dalmaciji i sobi broj 200 u jednom starom hotelu

FASCINANTNA ŽIVOTNA PRIČA SUPRUGE HRVATSKOG KNJIŽEVNIKA

Već više od pola stoljeća, svaki put kada je život nanese put Splita, Mira Štambak svoj mir pronalazi u sobi broj 200 hotela “Bellevue”. Razlog tome je jednostavan – nema, tvrdi Mira, na svijetu ljepšega mjesta, piše Slobodna Dalmacija.

A tko smo mi da joj ne vjerujemo, njoj, ženi koja je obišla svijet, družila se s ljudima čija imena spominjemo s poštovanjem, ženi koja i u svojoj 96. godini vedro, veselo i strastveno pripovijeda o ljubavi, putovanjima, psihologiji, odgoju...

- Pogledajte ovaj raj! Vidim cijeli grad, od Svetoga Frane preko Rive, pa ispred mene plavetnilo, brodovi uplovljavaju, isplovljavaju, ljudi prolaze, nema ljepšeg - čvrsto će Mira, dok joj se kćer Claire smješka i kimajući glavom potvrđuje svaku majčinu riječ.

- Ovo je obiteljski apartman - smiju se naše sugovornice, a mi predlažemo da bi se možda čak trebao i nazvati imenom njihova supruga i oca.

Upravo je Dinko Štambak bio taj koji je suprugu doveo u rodni grad svoje majke Ivule Šegvić, Splićanke “o’ kolina”, da spozna ljepotu. I tu tek započinje naša priča, na drugom katu legendarnog “Bellevuea”, dok pogledima krademo duše u prolazu. Tako bi barem rekao Dinko, hrvatski književnik i prevoditelj, čovjek o čijem se životu dade snimiti film, i to ne bilo kakav, već pravi “blockbuster”. Pripovijeda nam Mira redom, isprepleće ljude i događaje i godine i gradove takvom milinom, da bi se najradije u tu priču umotali i vratili na 1945. godinu, godinu kada je Mirino srce uzeo Dinko, zauvijek.

- Dinko je odgojen u Imotskom, a nakon mature u Sinjskoj franjevačkoj gimnaziji je nastavio školovanje u Zaostrogu i Makarskoj. Moj suprug franjevac napustio je franjevački red, uz dozvolu Pape u proljeće 1937. godine i u Zagrebu potom diplomirao francuski i engleski jezik i kroatistiku na Filozofskom fakultetu - daje nam činjenice Mira, a iza njih je jedna pjesnička, boemska duša, koja je prijateljevala sa Tinom UjevićemIvanom Goranom KovačićemIvanom Piceljem...

Dinko je u jesen te pobjedničke 1945. godine prošao na natječaju kojeg je raspisala francuska vlada, nudeći mladima iz ondašnje Jugoslavije nastavak školovanja na prestižnoj Sorbonni. U kvotu nadarenih uspjela je ući i mlada Mira, tada tek završena gimnazijalka iz građanske, novosadske obitelji. I tu je planula ljubav, na pariškim ulicama.

- Ujutro prvog dana dolaska u Pariz sam se spuštala stepenicama hotela u kojem smo bili smješteni, a Dinko je stajao u predvorju. Kako smo se tada uhvatili za ruke – nismo se više pustili, veli nam 96-godišnja psihologinja, oslikavajući vječnost ljubavi na najbolji mogući način – suzom u kraju oka.

Dinko je uvijek za sebe kazivao kako je “Imoćanin s pariškom adresom”, ta njihova pariška adresa je od 1952. godine ista. Živjeli su i Mira i dandanas živi u Latinskoj četvrti, strogom centru francuskoga (i svjetskog) velegrada. Do tada su živjeli u mansardi stare zgrade, na šestom katu, u prostoru koji je imao samo madrac na podu i dvije stolice. No to ih nije sprječavalo da okupljaju odabrano društvo.

- Kada bi padala kiša sve je oko nas kapalo, rasporedili bismo kante i lonce po podu, a znali bismo i u krevetu držati otvoren kišobran - zarazan je Mirin smijeh.

Kada im se rodila Claire, tada je počeo drugi dio života. Dinko je doktorirao na temi pariških boema, Mira kao dječja psihologinja radila u Institutu, a Claire odrastala posve neobično.

- Svake nedjelje je kod nas bio dan otvorenog stola. Majka bi nakuhala svega, a kod nas su dolazili znani i neznani, umjetnici, liječnici, slikari, književnici. A znate kako je kod Dalmatinaca, nakon večere mene bi poslali u sobu, a oni bi otvorili bocu vina. Nakon vina krenula bi pjesma - govori i dodaje:

- Je l’ vjerujete da i dandanas ne volim zaspati u tišini! - kaže Claire, čija je hrvatska inačica - Jasna, a dobila je ime po svetoj Klari, jer je Dinko na kraju svega u srcu nosio zauvijek i nju i svetoga Franu.

- Da sam se rodila kao dječak, sigurno bi se zvala Frane - kaže nam.

Njezina se majka sjeća da je Jure Kaštelan dugo razmišljao što pokloniti novorođenoj Claire, pa je predložio svom prijatelju Dinku da joj kupi drvenog konjića.

- Nije imala tada ni mjesec dana, a on bi joj kupio konjića, smije se Mira - uživajući i sama u svojim sjećanjima.

Tri dana nakon posjeta Splitu, u kojem su, a kako drukčije, boravili u sobi 200 svojeg “Bellevuea”, sad već daleke 1989. godine Dinko je preminuo. Pokopan je u svom Imotskom. Mira je ostala vjerna uspomeni, pa i danas, u visokim godinama, ne propušta susresti supruga u snovima na mjestu na kojem su ih zajedno sanjali.

- Eto mene opet natrag, u svibnju - veli nam.


Dinku je pisao i Tin Ujević

U stalnom postavu Zavičajnog muzeja Imotski postavljena je i memorijalna soba književnika Dinka Štambaka. Među izlošcima uz originalne Dinkove rukopise i dokumente, brojne fotografije i osobne predmete, najviše pažnje privlači pismo Tina Ujevića upućeno Dinku 1942. godine, pjesma koju je pretipkao Ivan Goran Kovačić te Dinkov portret, koji je izradio Tošo Dabac.


Druženja sa studentima

Osim nedjeljom u svojem stanu, Dinko Štambak je redovito, svakodnevno, okupljao omladinu oko sebe na terasi kafića ispod svojeg doma u Parizu.
- Studenti su znali gdje ga mogu naći od 15 sati pa nadalje, uz njegovu kavicu, sjedili bi oko njega, popunili bi cijelu terasu - smije se Mira. - Zvao ih je "moji sinovi", a oni su ga stvarno voljeli - veli.

Naslovnica Regional

Najčitanije