SJEĆATE LI SE VINKA GVOZDANOVIĆA, PROPALOG PODUZETNIKA KOJI JE ČESTO PO ZADRU DIJELIO SVOJE VJERSKE SAVJETE Ovo je ispovijest njegova sina: "Na spomen oca u optičkom centru mi plaču, on je često u crkvi, sretan što ima goli život i duševni mir..."

SJEĆATE LI SE VINKA GVOZDANOVIĆA, PROPALOG PODUZETNIKA  KOJI JE ČESTO PO ZADRU DIJELIO SVOJE VJERSKE SAVJETE

Upitajte bilo kojeg Splićanina starijeg od četrdeset godina sjeća li se optičkog carstva "Gvozdanović", i dobit ćete potvrdan odgovor garniran sjetom - piše Slobodna Dalmacija.

Naime, jedna od najuspješnijih poduzetničkih priča, istodobno i jedna od najvećih poslovnih i životnih tragedija koja je snašla pojedinca i, kolateralno, njegovu obitelj, dogodila se u Splitu ratnih godina. Tijekom Domovinskog rata, dakle, kad su se u državi udarali temelji privatnog poduzetništva (i divljeg kapitalizma), radila je na splitskoj Rivi "Optika Gvozdanović".

Slogan koji je preko noći ušao u narod glasio je "Plati kad imaš i koliko imaš", a prvi čovjek rečene butige, ujedno i vlasnik osam radionica s četrdeset zaposlenika, Vinko Gvozdanović, zaradu je iz nje mogao iznositi kariolom.

Bez karikiranja, tadašnji vizionar i čovjek ispred svoga vremena, šminker, pa i pomalo plejboj u ranim tridesetima, rečeni Vinko, ubirao je i po dvadesetak tisuća ondašnjih njemačkih maraka dnevnog inkasa...

No, sa završetkom rata naprasno je završila i njegova karijera. Pionir besplatne kontrole dioptrije, čovjek koji je prvi u državi slao ljude na operacije očiju avionom u Rusiju, maher koji je znao i sa siromahom i s tajkunom skorojevićkog tipa, ali i s gospodom "od kolina", jednostavno je sam sebe nadrastao prevelikim planovima.

Nije znao reći dosta, ušao je u crne kredite, ostao bez svega što je stekao ne samo tijekom svoga života, nego i onoga što su stekli njegovi roditelji, poput velike kuće u Sutivanu na Braču.

Lišen svega, Vinko je pronašao utočište u vjeri i tako započeo novo poglavlje u životu koji ne samo da je ostao bez obilja i materijalnih dobara, nego i bilo kakvog prihoda. Prigodno bi sad bilo napisati da je njegovo najmlađe dijete iz razorenog braka, danas 28-godišnji Mateo Gvozdanović, uskrsnuo biznis iz ruševina očeva carstva. No, to nije istina, jer je nakon Gvozdanovićeva, čak i za današnje prilike velebnog pothvata, ostalo samo zgarište i dugovi.

– Kamatari su kao divlji psi. Nikad im nije dosta, stalno su gladni, nezasitni, žele još – kazao je jednom prilikom nesretni Vinko, financijski posrnuo do te mjere da mu nezajažljiva svita kojoj se utekao u fazi nerealnih ulaganja, u ono trusno vrijeme Domovinskog rata, može još samo uzeti goli život.

Stoga je mladi Mateo, fizički izuzetno nalik na oca, u najdoslovnijem smislu od svojeg muškog roditelja naslijedio jedino što je mogao: gene i prezime. Prezime koje je bilo i ostalo brend poslovanja, i koje mu nitko ne može oduzeti...

– Znam da je cijela moja uža i šira familija proživjela kalvariju, ali ja je, kao najmlađe dijete, nisam bio ni svjestan – svoju priču započinje mladić, koji je nedavno otvorio malenu, ali perspektivnu "Optiku Gvozdanović" u pothodniku kod "Prime 3".

– Kad se raspao očev posao, ja sam još išao u vrtić, a majka je učinila sve da amortizira stvari, sakrije od nas, mene i dvije starije sestre, Vini i Vjere. Da nas zaštiti od svega zla. U mojem je slučaju bilo najlakše, rekoh, zbog moje dječje dobi, kad se jedva bilo čega i možete sjećati – govori Gvozdanović junior.

No, krv nije voda, a on je uz fascinantnu tjelesnu sličnost, boju glasa i "mote" svoga oca Vinka (danas čovjeka u kasnim pedesetima), naslijedio i ljubav prema poslu optičara.

Radio za privatnika

– Završio sam za tehničara naočalne optike pri Obrtničkoj školi u Splitu, te se odmah zaposlio u radionici kod jednog privatnika, koji se, osim izradom, bavio i nabavljanjem okvira i stakala. Tamo sam proveo šest godina, pa onda još tri u "Ghetaldusu", a u međuvremenu sam položio i majstorski ispit za optičara.

No – vjerojatno poput moga oca – uvijek sam sanjao jedno: svoj obrt, posao koji ću sam kreirati i (ponovno) brendirati. I odlučio sam napraviti prvi korak u svojoj dvadeset i osmoj, lani kad sam se oženio – povjerava mladi Gvozdanović, koji sa suprugom živi u četvrti Varoš, u središtu staroga pučkoga Splita, kao i majka mu, sestra i baka.

Obiteljska kuća Gvozdanovićevih u Varošu, naime, jedino je što je ostalo od njihova nekadašnjeg imetka, nekretnina koja im je još uvijek krov nad glavom koji su uspjeli spasiti nakon krvave pravosudne bitke.

– Kad sam krenuo u ovaj posao, nisam imao ništa nego prezime. Uzeo sam poticaj za samozapošljavanje i podigao kredit; to je cijela filozofija. Dakako, uz veliki entuzijazam, radno iskustvo i ljubav prema ovome poslu. Naravno, i otac mi je dao neke savjete.

Jedan od najvažnijih je: "Nemoj srljat, nauči se fermat." Je, bio je ovdje na otvaranju butige, i navratio je nekoliko puta. Ponosan je na mene, drago mu je što se opet čuje za "Optiku Gvozdanović". Ali on više s poslom nema ništa, i živi svoj život. Često je u crkvi, uglavnom bude po Braču i rješava socijalni smještaj s općinskim vlastima; ljudi imaju empatije za tragediju koja ga je snašla.

Bio je prvi čovjek Splita u svoje vrijeme, a sad je sretan što ima barem goli život i duševni mir. Zna mi se dogoditi da u dućan uđu ljudi, nešto stariji (koji ga se sjećaju u najboljim danima), i počnu se prisjećati, pričati mi. Jednom je jedan čovjek tu na pultu plakao, kaže da mu je Vinko u mladosti bio prijatelj.

Što da vam kažem, evo ja iz druge ruke opet to proživljavam, istodobno sam i tužan i ponosan – sažima Mateo Gvozdanović, koji sam radi u malom obrtu uz još jednog optičara. Pokrivaju, veli, obje smjene, a ljudi dolaze najviše zbog optičkih naočala, manje onih sunčanih.

– Mogao sam imati sve, biti bogati nasljednik, ali nemam ništa. S druge strane, imam puno; majstorski ispit, neprocjenjivo iskustvo i ljubav prema ovome što radim. Moram spomenuti i podršku dragih ljudi, mojih prijatelja, što je neprocjenjivo. To je nekad važnija odskočna daska od bilo kakvih nekretnina i imanja – skromno će Mateo Gvozdanović, mladi "meštar od očala" iz Splita.

Naslovnica Regional

Najčitanije

POMOZIMO! VAPAJ BLAŽENKE JURIČIĆ Sin i ja živimo na ulici, nitko mi ne želi iznajmiti stan jer sam bolesna. Dijalizu radim u autu i krijem se od ljudi. Dajte mi sobicu, samo da se dostojanstveno liječim

Sin i ja živimo na ulici, nitko mi ne želi iznajmiti stan jer sam bolesna. Dijalizu radim u autu i krijem se od ljudi. Dajte mi sobicu, samo da se dostojanstveno liječim
Molim vas, nemam više snage ni za što, rekoše mi da mi ostaju samo novine i upoznavanje javnosti. Valjda će s...
Sin i ja živimo na ulici, nitko mi ne želi iznajmiti stan jer sam bolesna. Dijalizu radim u autu i krijem se od ljudi. Dajte mi sobicu, samo da se dostojanstveno liječim

ŽENA, MAJKA, ŽRTVA Potresna priča o Jeleni B., ženi koja je godinama zlostavljana i silovana - od vlastitog supruga: 'Sjećam se i prvog šamara, mislila sam, proći će, a onda je uslijedila duga bračna agonija...'

Potresna priča o Jeleni B., ženi koja je godinama zlostavljana i silovana - od vlastitog supruga: 'Sjećam se i prvog šamara, mislila sam, proći će, a onda je uslijedila duga bračna agonija...'
Danas 60-godišnja Jelena B. prvi je šamar od "svog muškarca" dobila još prije braka. Bila je...
Potresna priča o Jeleni B., ženi koja je godinama zlostavljana i silovana - od vlastitog supruga: 'Sjećam se i prvog šamara, mislila sam, proći će, a onda je uslijedila duga bračna agonija...'

NAŠA JE NOVINARKA PRIHVATILA IZAZOV I VRATILA VRIJEME 25 GODINA UNATRAG, BEZ MOBITELA I INTERNETA Jesi svjesna kako bolesno izgledaš? 'Nisam znala koliko je sati, putem sam se sudarala s ljudima, a evo što sam shvatila na kraju...'

Jesi svjesna kako bolesno izgledaš? 'Nisam znala koliko je sati, putem sam se sudarala s ljudima, a evo što sam shvatila na kraju...'
Ovo je grozno. Uopće se ne sjećam kako pisati na papiru. Na ovoj, tek trećoj rečenici slova mi već bježe (ili bi...
Jesi svjesna kako bolesno izgledaš? 'Nisam znala koliko je sati, putem sam se sudarala s ljudima, a evo što sam shvatila na kraju...'