Mario Vuksan

OD FALŠIH GUMENIH BOMBONA DO ZMIJA OTROVNICA Zašto Barakovićeva ulica najbolje ilustrira promašeni koncept zadarskog turizma!

OD FALŠIH GUMENIH BOMBONA DO ZMIJA OTROVNICA

Mora da je zanimljiv tip bio taj Juraj Baraković. Povijest književnosti ga pamti kao sjajnog renesansnog pjesnika koji je svoje najpoznatije djelo, "Vilu Slovinku", posvetio Zadru. U njemu je gotovo novinarskim pristupom prepričao, s autorove vremenske točke gledišta, zadarsku blisku povijest punu razaranja i ratova iako je po profesiji bio tek svećenik. Doduše, sasvim je sigurno da je nešto opasno zabrljao jer su ga šefovi po kazni prebacili iz Novigrada gdje je služio u Šibenik i oduzeli mu sve crkvene činove koje je do tada stekao.

Uglavnom, Baraković nije bio graditelj koji je sagradio zadarsku gimnaziju koja se danas zove po njemu, ali je u svom spisateljeskom poslu ostavio takav trag da se danas jedna on najprometnijih ulica na Poluotoku zove po njemu. Znate, to je ona ulica koja vodi od Volta, prolaza ispod Bedema zadarskih pobuna, glavnog pješačkog ulaza u Grad, prema Narodnom trgu, centru centra svega u Zadru. Baš tom ulicom dnevno prođu desci tisuća što nas domorodaca što turista.

I baš ta, Barakovićeva ulica spaja dvije totalno promašena sezonska (znači, turistička) sadržaja koja i na stvarnoj i na metaforičkoj razini ukazuju na totalnu koncepcijsku zbrku ponude namijenjene turistima, na ono što bi im boravak u Zadru učinilo zanimljivijim te ih navelo da se ponovno ovdje vrate.

Prvo što dočeka gosta koji je stigao preko Mosta na Poluotok, tu ispred Volta, je štand sa šarenim, gumenim bombonima. Ti umjetni bomboncini, privlačni tek zbog šarenila umjetnih boja i aroma definitivni su simbol fake gastro ponude koja će dočekati gosta nakon što već zakorači u Grad. Doduše, ugostiteljska ponuda na Poluotoku podignuta je bar za jednu ljestvicu više od vremena unazada nekoliko godina, a to prvenstveno zahvaljujući domiclinim cjelogodišnjim ugostiteljima koji se s tvrdoglavom upornošću bore sa sezonskom konkurencijom kojoj gradska uprava kapom i šakom, bez kriterija i zadrške, udjeljuje kvadrate javne povšine kao da im je didovina i bez obzira u kakvim rupčagama ovi nabacali svoje smrdljive kužine.

Upravo na takvu gastronomsku ponudu zadarskog centra upućuju falsificirani slatkiši: Ostavite svaku nadu vi koji ulazite da ćete ovdje pronaći nešto vrijedno vaše pažnje i novaca. Umjesto da glavni portal Grada nosi kakvu dobru poruku, umjesto da sjaji i da ga kakav dizajner eksterijera uljepša nekom uljuđenom zadarskom pričom, pričom Grada koji je tu nekoliko tisuća godina, ili nekom o kojoj se prije 600 godina raspisao baš Baraković, ili bar onom iz slavne zadarske košarkaške prošlosti, ili novije nogometne, dakle onom koja bi svakom dobrodošlom gostu dala do znanja da ulazi u Zadar, a ne, recimo, u Bombay, mi smo im tu ponudili - gumene bomobne.

A s druge strane Barakovićeve ulice, baš u centru zadarskog centra, na Trgu, pridošlicu stiže slična šaka u oko: u Gradskoj loži, najvidiljivijem i najprometnijem zadarskom izložbenom prostoru također je šareno. Tu se šepure najotrovnije zmije svijeta, izložba koju organizira ni manje ni više nego ustanova koja se zove Narodni muzej Zadar. Što je loše u toj i takvoj izložbi? Neko muškošovinstičko zlo bi moglo primjetiti da mi ovdje imamo sasvim dovoljno i svojih domaćih zmija ali ta priča ne spada u ovaj tekst. Na stvari je nešto drugo.

Svojevremno mi je ravnateljica Narodnog muzeja Renata Peroš objasnila da izložba zmija otrovnica u sred sezone donese takav prihod da bi bilo suludo odreći se takvog projekta. I stvarno, turisti u redu ovih dana čekaju ispred vrata Gradske lože. Naime, traže bilo što zanimljivo čime bi razbili monotoniju điravanja po zadarskom središtu ili nešto zabavno što bi im klince odvuklu od tipkanja po mobitelu.

Ali, i imalo zabavni ulični zabavljač na Trgu ili drugdje učas okupi oko sebe nekoliko stotina znatiželjnika željnih kakve-takve zabave. Koje u Zadru kronično nedostaje. Naravno da su onda i svjetske zmije otrovnice profitabilan posao. Kao što bi bilo i nešto drugo, autohtonije, zanimljivije, zadarskije... Neka baš naša priča kojoj bi potka bila ili u povijesti ovog grada, ili u njegovoj kulturi, u ponudi koju daju zemlja i more u ovom kraju...

Ovako, turisti pamte Zadar kao središte zmija otrovnica svijeta. I po najšarenijim mogućim gumenim bombonima.

Za Barakovićevu "Vilu Slovinku" književni su stručnjaci ustvrdili da je "spjev bez jasnih žanrovskih karakteristika" te da je u njemu "isprepleteno nekoliko tematskih svjetova". Isto kao što je to, sudeći po ova dva primjera koja smo naveli, i koncept zadarske turističke ponude.

Ali dok je Baraković istresao genijalno, povijesno djelo dotle je nedefinirani koncept zadarskog turizma, pogotovo onoga što se nakad zvalo "vanpansionska potrošnja", doveo do mučne zbrke koja sve više ide na živce ovdašnjem domaćem stanovništu ali i svojom odioznošću sve više odbija i turiste, taj resurs na kojeg snažno računamo i u budućnosti. A svi resursi imaju svoj vijek trajanja.

Zanimljivo, na pola Barakovićeve ulice, između gumenih bombona i zmija otrovnica, smješteni su TIC i Ured Turističke zajednice grada Zadra. Ali, ovaj put taj Ured nema apsolutno ništa s ovom gotovo opkrusnom ponudom - ona je van nadležnosti TZ-a. Nadležni su neki drugi u Zadarskoj županiji i u službama Grada Zadra.

Pa, uostalom, i onaj Krležin Nepoznat Netko koji bi mogao reći: Ne, gospodo, nećemo više ovako, neće iz ovog zajedničkog turističkog kazana grabiti svatko kako i koliko želi i može!

Baš će biti zanimljivo sačekati tog Nekog koji će moći i htjeti izbrisati sve apsurde Barakovićeve ulice. Kako stvari stoje – načekat ćemo se.

Naslovnica Kolona