DEADLINE 'Sjećam se kao danas, iako je mnogo vremena prošlo. Nije bio okrutan, nije bio nezaljubljen, moj dečko naprosto je mislio da ima pravo to izreći...'

DEADLINE

Moraš smršavjeti.

Rekao mi je to jednom prilikom dečko s kojim sam neko vrijeme izlazila. Rekao je to nježno ali čvrsto, ne baš kao opomenu, više kao sud koji je, eto, odlučio podijeliti sa mnom, kao Isus sa svojim ovcama, monarh sa svojim narodom: sada je vrijeme štednje, sada je vrijeme mršavljenja.

Sjećam se kao danas, iako je mnogo vremena, i to ne zajedničkog, prošlo od tog intimnog trenutka u kupaonici mog stana: nije bio okrutan, nije bio nezaljubljen, naprosto je mislio da moram smršaviti, naprosto je mislio da ima pravo to misliti i izreći. Prije no što skočite u mislima na sve mentalne slike koje imate o meni iz tabloida, reći ću odmah iskreno da je to doista bilo vrijeme kad sam puno izlazila (alkohol je navodno prilično kaloričan), dosta jela (mamurluk se najbolje liječio burekom iz Romaje na Trešnjevci), i, generalno, bila neopterećena studentica s faksa gdje, paradoksalno, iako smo studirale umijeće koje će nas s vremenom pretvoriti u javne osobe, izgled nije bio slavljen, ni presudan.

Malo je reći da sam već tada bila frapirana idejom da mi netko - itko - govori da moram smršaviti: ja sam tada od dječačkog konfekcijskog 36 skočila na posve uobičajen 38, i, iako me malo mučilo to što nisam imala love za nove traperice, pa sam stare nosila bez zadnjeg zakopčanog gumba, nije me to baš toliko mučilo da bih odbila s kolegama ići na sendvič u kantinu Akademije. Zašto sam se toga sjetila danas, jedno petnaest godina kasnije?

Ne, nisam srela tog dečka, iako se nadam da se sretno oženio mršavom manekenkom s kojom je potpisao predbračnu nagodbu o tome kako nikad neće smršaviti, a ako to unatoč ovjeri kod javnog bilježnika učini, da će se rastati od njega i to proslaviti s puno visokokaloričnih kolača, već su me nekoliko puta sramežljivo novinari, fotoreporteri i poznanici tijekom proteklih nekoliko mjeseci pitali jesam li trudna. Ne, samo sam sretna i opuštena, glasio je odgovor. Opet sam konfekcijski 38, i zaključak promatrača je da zasigurno nosim čedo ispod srca, jer, koji bi drugi razlog bio dovoljno dobar da se toliko zapustim i imam trbuščić? Znate što je trbuščić? Ono što svaki drugi frajer u gradu ima, od pive i sjedenja za telkom za vrijeme gorljivog navijanja za naše dečke u Rusiji.

Svaki taj isti misli da ima pravo komentirati tijelo bilo koje žene koja prođe kraj kafića za vrijeme reklamnog bloka između dva poluvremena utakmice, i ovo nije tekst o mom bivšem momku, već o tome kako nas je društvo naučilo da su ženska tijela za prosudbu, za šacanje, za procjenjivanje. Sigurno je trudna, to mora biti izlika, kaže svaki prosječno izgledajući frajer koji nikad u životu nije izgledao kao Heidi Klum, ni bivši muž Heidi Klum, ali misli kako zaslužuje da njegov arm candy izgleda točno tako.

I ne samo to, nego misli da nekoj mladoj djevojci, poput dvadesetogodišnje mene, može reći, stameno i autoritativno: moraš smršavjeti! Ako ništa drugo, zbog njega. Da bih njemu bila privlačna. Tada nisam bila jako verbalna (iako se nikad više nismo vidjeli), ali evo što sam mislila: ne, zapravo ne moram ništa što ne želim (sve dok ne kršim zakon), ne moram ništa napraviti sa svojim tijelom što ti misliš da moram, ne moram izgledati ni na kakav način koji se tebi sviđa ili ne sviđa, i ne moram ništa, ali baš ništa što ijedan muškarac na ovom svijetu misli da je prikladno ili privlačno.

A danas, nakon desetog pitanja o potencijalnoj trudnoći koja će objasniti mojih pet kila “viška” (konfekcijski 38 samo bi luđaci zaposleni u modnoj industriji devedesetih u Parizu mogli nazvati viškom), imam potrebu reći i sljedeće: nije uopće stvar u tome da odgojimo djevojke da znaju kako je njihovo tijelo samo njihovo, da je izgled njihovog tijela uvjetovan genetskim i zdravstvenim predispozicijama, a one u suradnji sa životnim izborima i estetskim preferencijama stvaraju njegov specifičan i unikatan oblik, i da isključivo vlasnice tog tijela odlučuju o njemu, i nitko drugi, ni dečko, ni suprug, ni ljubavnik, ni roditelji, ni redatelji, već je stvar u tome da odgajamo mladiće da paze što govore.

Znam da je društvo izopačeno, tako da je žena koja promatra tijelo, recimo, Zlatana Ibrahimovića, pohotnica upitnog karaktera i s problemima u braku, a muškarac koji promatra tijelo djevojke koja prodaje mandarine jednostavno normalan, ali tu podjelu valjda odbaciti, srušiti eksplozijom kao lošu zgradu, i na tim temeljima sagraditi novu. Žensko tijelo ne postoji na ovom svijetu da bi zadovoljavalo ičije kriterije. Naravno, osobne estetske preference postoje, i bilo bi neprirodno zanemarivati ih: meni se, primjerice, sviđaju bradati tamni muškarci, a mojoj najboljoj prijateljici obrijani plavi tipovi.

Shvaćam da je većini frajera Sophia Loren ili Monica Bellucci napeta (da bar nisu ostarjele!), i to je OK. Ono što nije OK je reći svojoj djevojci da mora smršavjeti. (Ili će se dogoditi što? Ostavit ćeš ju? Ili, još gore, nešto globalno? Potres? Ekstinkcija pčela? Smrt posljednja dva bijela nosoroga? Ne, neće se dogoditi ništa značajno. Neće pasti burza. Neće pasti avion. Samo je dječak - loše odgojen od sustava presumpcija o tome kako žensko tijelo treba izgledati i za koga - rekao glupost).

I moram priznati: nisam zainteresiranim novinarima odgovarala da sam samo opuštena i sretna, odgovarala sam i da sam debela, misleći da je to cool, to moje prihvaćanje činjenice da ne dojim, ali mi grudi ne stanu u baš sve grudnjake otprije ljeta. Debela sam, i što mi možete. Sve dok nisam shvatila - i to je konstrukt, pristajanje na luđačko ponašanje reklamne industrije. Konfekcijski 38 ne nosi debela osoba. A kad smo kod reklama: pravi i pametni muškarci, da parafraziram promidžbeni spot za tonik, ne nasjedaju trikovima, opsjenama i lažima te iste industrije. Pa čak i da me sam Zlatan pita: nisam debela, samo sam sretna.

Naslovnica Forum

Najčitanije

DRUŠTVENE MREŽE OTKRIVAJU Evo što je otac obijesnog "Mad Maxa" mislio o divljanju svoga sina po gradskim ulicama: Njemu je 300 kilometara na sat presporo, on tolikom brzinom projuri kroz Sv. Rok!

Evo što je otac obijesnog
  U prvom javljanju o divljanju Adriana P. motociklom splitskim ulicama navodi se da je mladić iz &ldq...
Evo što je otac obijesnog "Mad Maxa" mislio o divljanju svoga sina po gradskim ulicama: Njemu je 300 kilometara na sat presporo, on tolikom brzinom projuri kroz Sv. Rok!