FOTO: ISPOVIJEST NAJRADIKALNIJE UMJETNICE U REGIJI Maja Smrekar: Moje dojenje psa napali su konzervativci i populisti, a zaštitnici životinja nisu imali primjedbi!

FOTO: ISPOVIJEST NAJRADIKALNIJE UMJETNICE U REGIJI

Maja Smrekar na razgovor je došla s Adom, kujicom koja ju je slijedila posvuda po paviljonu V Tehničkog muzeja u Zagrebu, gdje teku pripreme za izložbu iz ciklusa Ekstravagantna tijela, koju organizira Kontejner, ove godine posvećene temi Ekstravagantna ljubav.

Slovenska umjetnica jedan je od izlagača, pokazat će treći projekt iz ciklusa “K-9_topologija”, a koji je ujedno izazvao i najviše polemika u javnosti. Riječ je, naime, o performansu u kojemu doji psa, upravo Adu s kojom je došla na razgovor. Maja Smrekar diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, na istoj je Akademiji u protekloj studentskoj godini bila gost predavač. Za seriju projekata “K-9_topologija” je dobila slovensku Prešernovu nagradu, te nagradu Zlatna Nika u Austriji. Osim Ade, ima i psa kojeg je nazvala Lord Byron, pasmine Scottish Border Collie. O svemu govori za Jutarnji.

Zagreb, 100919.
Tehnicki muzej
Umjetnica iz Slovenije, Maja Smrekar.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Ranko Suvar / CROPIX

Maja Smrekar

 

“Hibridna obitelj”, rad u kojemu ste dojili psa, vaš je najpoznatiji projekt, a pokazat ćete ga u Zagrebu kroz fotografiju i dokumentaciju performansa?

- Temeljna je ideja četverogodišnjeg istraživanja, u sklopu kojeg je nastala “Hibridna obitelj”, paralelna evolucija odnosa čovjeka i psa. U studiju u Berlinu živjela sam četiri mjeseca i pripremala svoje tijelo na laktaciju. Uz to sam pisala i blog o ideji iza čitavog projekta, ali i hormonalnim promjenama koje su mi se događale. Pripremala sam se za doček štenca kojeg sam, potom, izabrala u Njemačkoj.

Foto dokumentacija umjetničkog projekta Maje Smrekar

 

VEZANE VIJESTI

Psa ste pronašli u skloništu?

- Ne. Bio je to pas kojeg sam kupila od uzgajivača zato što sam trebala kontroliranu situaciju. Da sam uzela psa iz skloništa, ne bi znala kako će se ponašati, a vrhunac projekta bio je javni performans. To je islandski ovčar, stara vrsta koja je još živjela s Vikinzima. Zanimljiv mi je i jer nalikuje lisici, što je bilo povezano s mojim razmišljanjima. Ja sam iz Dobove, djetinjstvo sam provela na schengenskoj granici, i na ideju sam došla za vrijeme izbjegličke krize koja je tada kulminirala. Reakcija na izbjegličku krizu su društvena regresija i populizam, glavne su nas parole koje su se pojavile vraćale ideji nuklearne obitelji, polagale su pravo na žensko tijelo, insinuirale da bi to tijelo trebalo biti vlasništvo ideologije. To me podsjetilo na grčki mit o Zeusu i Europi, gdje se on pretvara u bika i otima je. Po nju je otišao na feničku obalu, gdje je danas među ostalim i Sirija.

Povezala sam to sa situacijom u kojoj se našla Europa koja postaje regresivna, a po drugoj strani smo ljudi sa Zapada ti koji su izbjegličku krizu pokrenuli.

Kako ste proizveli mlijeko?

- Riječ je o metodi kojom se koriste majke koje su usvojile malu djecu, induciranom dojenju, isto bi mogli postići i muškarci. Prolaktin i proizvodnja mlijeka nemaju veze s estrogenom i progesteronom, hormonima koji sudjeluju u reprodukciji. Naime, svaka tri sata, a treba se buditi i po noći za to, na dvadeset minuta se pumpaju grudi. Samim tim mehaničkim činom informacija dolazi u amigdalu. Uz prehranu bogatu željezom i b vitaminom, nakon osam tjedana dobila sam prvi kolostrum. Svakom projektu na kojemu radim predam se u potpunosti. Ovaj put ću, u sklopu festivala, nekoliko dana biti privremena “mama” štencima u sudjelovanju s Udrugom za dobrobit i zaštitu životinja Indigo, ali ih neću dojiti.

Foto dokumentacija umjetničkog projekta Maje Smrekar

 

I kako je Ada reagirala na dojenje?

- Nije bilo nikakvog problema, kada je prepoznala da je to neka vrsta hrane, u njoj se probudio taj refleks.

Vi ste diplomirali kiparstvo, jeste li se bavili i ovim medijem?

- Da, neko vrijeme, i bio mi je to dobar osjećaj. No, shvatila sam da moju umjetnost u pravilu većinom financira novac poreznih obveznika, i da bih zato trebala komentirati vrijeme u kojemu živim, bolne situacije koje se događaju u društvu, i to kroz svoje tijelo, kroz osobnu priču.

Koliko vam je poznat rad Olega Kulika, umjetnika koji je svojedobno u HDLU u Zagrebu, među ostalim gradovima, insinuirao vođenje ljubavi sa psom, je li vas njegov rad inspirirao?

- Baš smo nedavno zajedno radili. I kod Kulika i kod mene znaju biti psi u performansu, formalno postoje sličnosti, no drugačije su reference. Kulikov je rad nastao kao komentar pogleda svisoka Zapada na Istok u devedesetim godinama, pokazivao je svoje tijelo i tijelo svog psa, kao ogledalo, da Zapad postane svjestan svojeg pogleda. Moj rad komentira suvremeno društvo, pojam obitelji i što uopće u današnjem svijetu znači biti čovjek. Utjecao je svakako na mene svojom predanošću da kritizira bolne točke u društvu, i da pri tom ide do kraja.

Foto dokumentacija umjetničkog projekta Maje Smrekar

 

Na Kulikov su rad reagirala i neka društva za zaštitu životinja?

- Na moj su rad burno reagirali populisti i glasnici desnih stranaka, nije došlo do mene da su reagirale udruge za zaštitu životinja. Neki su me pitali jesu li se psi složili s performansom, to je već moraliziranje. Kulik nije uvijek imao potrebu svima objasniti kako komunicira sa životinjama u svojim radovima, iako je ideja dobro razrađena. On je ljubitelj životinja, dobro ih poznaje. Niti u jednom slučaju nije bilo nikakvog zlostavljanja životinja, pa ne vidim razloga za takve reakcije.

Foto dokumentacija umjetničkog projekta Maje Smrekar

 

Pomiješali ste i svoju stanicu sa psećom, no u javnosti je taj rad krivo shvaćen...

- Ja nisam svoju stanicu pomiješala s muškom psećom, već sam izvadila jezgru iz svoje reproduktivne stanice i u nju stavila somatsku (tjelesnu) stanicu kujice Ade, no tako da ne dođe do miješanja gena. Nakon tri dana tu sam hibridnu stanicu zamrznula i sad postoji u hibernaciji na -196 stupnjeva Celzija. Napade su počeli austrijski radikalni desničari, nakon što sam dobila austrijsku nagradu za taj rad, Zlatna Nika. U sklopu je njihove kampanje bio i napad na taj rad, par mjeseci uoči izbora. Prix Ars Electronica koja dodjeljuje nagradu je reagirala i još jednom poslala pojašnjenje rada. Ideja je rada bila ekofeministička izjava. Svjesno sam odlučila, s obzirom na sve što se događa u svijetu, da nemam svoje djece. Od svoje sam stanice napravila molekularnu skulpturu kroz koju sam vratila psa, vuka i čovjeka u ravnopravni ekosistemski odnos.

Foto dokumentacija umjetničkog projekta Maje Smrekar

 

Poznat je i vaš raniji rad, u kojemu ste, goli, u kavezu s vukovima. Kako ste se osjećali?

- U ovom sam radu inspirirana djelima svojih prethodnika, Kulika kojeg ste spomenuli, i Beuysa. Nije bilo tako dramatično kako izgleda. Radila sam s grupom stručnjaka za vukove, i dva tjedna sam se polako upoznavala s njima. Izabrali smo jednog vuka i dva češka vučjaka. Da nisu osjećali povjerenje prema meni, ne bi mi niti prišli.

Pretpostavljam da ste očekivali reakcije na ove radikalne performanse?

- Da, očekivala sam, naravno, reakcije, no ne baš toliko oštre. Danas živimo u radikalno konzervativnom društvu. Vjerujem, iskreno, da bi prije desetak godina bilo manje takvih radikalnih reakcija. A kako se boriti protiv takvih konzervativnih strujanja? Tako, da ih pobijedimo u njihovoj igri.

 

Ekstravagantna tijela: 24-satni performans Siniše Labrovića

Festival počinje 18. rujna i u sklopu teme “Ekstravagantna ljubav” istražuje, kako se navodi, “ljubav izvan uobičajenog, prikazuje ekstravagantne dimenzije ljubavi”. Kustosi su Stahl Stenslie te Klara Petrović i Luja Šimunović. Sudjeluje tridesetak međunarodnih umjetnika. Dan ranije, 17. rujna, Siniša Labrović započet će performans u trajanju puna 24 sata, u sklopu kojeg će se čitavo vrijeme smješkati na Trgu bana Jelačića. Na samom otvorenju, umjetnica Betina Habjanič šivat će svinju.

Naslovnica Forum

Najčitanije