KAKO OBNOVITI ZADARSKU RIVU (24 ) Živi čovjek Vedran Miočić-Stošić: „Jedina za mene prihvatljiva gradnja na zadarskoj rivi bila bi hotel za kukce i kućica za ptice! “

KAKO OBNOVITI ZADARSKU RIVU (24 )

Vedran Miočić-Stošić već je tri godine "živi čovjek". Nakon što je objavom o nepostojanju osobe odrekao državi nadležnost nad njegovim vlastitim životom i raskinuo sve nametnute veze, našao se na meti državno-pravnog aparata jer je vozio automobil s vlastitim pločicama, a za sve sporove priznaje samo Arbitražni sud Udruge za promoviranje pravde, istine i stvarnosti koju su osnovali također "živi ljudi". Iako je Vedran diplomirani arhitekt, glazbenik i sudionik zadarske alternative scene, pristao je sudjelovati u našem serijalu isključivo kao „živi čovjek“ i na taj način dati svoj doprinos promišljanju zadarske rive.

- Što mislite o preuređenju zadarske rive?

- Zadarska riva je nebrušeni dragulj ovoga grada, potentno klijalište životnosti koje kao da s nestrpljenjem čeka da se stvore okolnosti unutar kojih bi došlo do njenog punog procvata. Trenutno stanje je samo odraz razine svijesti svih nas zajedno koji živimo na ovom prostoru, zato smatram da bi prvenstveno ljudi trebali „preurediti“ sebe, preispitivanjem svojih stavova i uvjerenja kako bi sutradan mogli ostvariti kvalitetan kontakt i interakciju sa svojom okolinom, pretakanjem svog unutarnjeg balansa na izvanjski prostor koji ga okružuje. Svoj odgovor na pitanje koje postavljate u ovoj tribini, u ovom trenutku najvažnijeg za budući razvoj ovoga grada, dat ću iz pozicije živog, slobodnog čovjeka, suverenog u svom postojanju, koji je krenuo putem prestanka identificiranja sa iluzornim ulogama serviranim od strane sistema, ustavno-pravnog poretka koji se suptilnim, gotovo neprimjetnim tkanjem uvezuje u svijest ljudi ograničavajući ih u konačnici u svom izrazu i iskustvu. Ovim putem koristim priliku da na neki način „nazovem stvari svojim pravim imenom“, te dam jedan osvrt koji će čitateljima zasigurno u ovom trenutku zvučati kao utopija, ali ih ovim putem pozivam da se otvorenog srca i uma prepuste promišljanju ove teme na jedan drugačiji način.

- Treba li se onda riva uopće uređivati i ako da, na koji način i iz kojih razloga?

- Treba, ali po mom mišljenju samo u smislu prekida stanja komunalne zapuštenosti, statičkom sanacijom obale, parternim i hortikulturnim uređenjem te postavljanjem nove, i tom prostoru prikladnije urbane opreme. Ljudi su ti koji daju i kreiraju sadržaj i vrijednost u nekom prostoru kroz direktnu interakciju koja bi trebala proizaći iz unutarnje životne iskre i ljubavi prema njemu i drugim ljudima kojima je taj prostor dan na slobodno i svjesno korištenje. Stoga još jednom pozivam sve da se prestanu što je više moguće oslanjati na izvanjske alate, koncepte i strategije, da izađu iz svoje komfor zone preuzimajući svoj život u svoje ruke i da uzburkaju strasti unutar sebe te se na neki način ponovo zaljube u svoju rivu. Sve moguće „proteze“ koje smo si ugradili u naša tijela kako bi si olakšali život definitivno nisu garant čovjekove sreće, već naprotiv, uzrok čovjekove ograničenosti i polakog ali sigurnog atrofiranja kao bića u cjelini. Prostor rive ima potencijal da u njemu izučimo znanja i metode kako da svoju snagu vratimo sebi kako bi došlo do svojevrsne individualne i kolektivne rehabilitacije.

- Je li riva u dosadašnjem obliku i funkciji zadovoljavala potrebe građana i turista? Treba li riva zadržati više svoju funkciju prema građanstvu ili se staviti u funkciju turizma?

- Ni jedno ni drugo. Da obrazložim, većina ljudi danas traže od drugih da im kreiraju scenografiju, kulisu, svojevrsnu pozornicu, gotov i osmišljen koncept određenog prostora kojeg će u suštinskom smislu samo izkonzumirati kroz svoju površnost, vjerujući da je to jedini mogući oblik njihovog postojanja i ostvarenja, umjesto da se „skinu sa bine“, odbace taj ovisnički mentalitet i postanu izvorom slobodnog stvaralaštva i manifestacije života u nekom prostoru. Tako oni koji se identificiraju sa ulogom građanina, kako u pravnom tako i u psihološkom smislu, očekuju to od svoje države/lokalne vlasti tj. ljudi koji administriraju tim fiktivnim tvorevinama, tom korporativnom superorganizmu koji se upleo u sve pore života pojedinca, degradirajući njegove društvene odnose te odnos sa prirodom, jedinim istinski živim organizmom čiji smo svi neodvojiv dio.

Turist je također uloga koja podrazumijeva gotovansko-konzumeristički princip, ali ovaj put „na gostujućem terenu“, a sve po pomno osmišljenoj djelatnosti zvanoj turizam kao gospodarskoj grani korporacije/države čiji je osnovni temelj i sama bit postojanja stvaranje što većeg profita, a ne povezivanje ljudi kroz međusobnu razmjenu doživljaja i iskustava. Kao što i sama riječ kaže, turizam je uslužna djelatnost, dakle postavljajući se u ulogu građanina ili turista, u smislu domicilnog i gostujućeg stanovništva, predodredili smo si poziciju sluge, roba, jedni prema drugima, što dovodi do degradirajućeg međusobnog odnosa lišenog ljudskog dostojanstva, nesvjesni da smo u suštini, ometeni tim psihološkim igricama, robovi cjelokupnog sistema, državizma kao koncepta, koji kroz prisilno nametanje nadležnosti nad nama i prostorom na kojem obitavamo na taj način krade životnu energiju i uskraćuje nam mogućnost da se ostvarimo u svom punom potencijalu,.

Ljudi koji žive na ovom području su ti koji bi trebali oživiti prostor rive/grada na način da uđu s njim u direktnu interakciju, da ga počnu aktivno koristiti, da u njemu stvore uvjete za čovjekov rast i prosperitet, formiraju zdrave i konstruktivne međuljudske odnose, skinu sa sebe okove otuđenosti i prepuste se igri života kako bi u sreći i zadovoljstvu bivali na nekom prostoru. Takvo jedno životno okruženje po meni bi bio najveći mamac za ljude iz svih krajeva svijeta koji bi znali da svojim dolaskom imaju priliku iskusiti, podijeliti i razmijeniti neke suštinske ljudske vrijednosti obitavanjem u specifičnom prirodnom ambijentu koje će nakon povratka kući sa zahvalnošću, ispunjenjem i zadovoljstvom nositi u svojim srcima. Nije li to bit ljudske interakcije?

- Treba li na rivi graditi dodatne sadržaje i građevine? Što mislite o širenju štekata i ugostiteljskih objekata na rivu?

- Jedina za mene prihvatljiva gradnja na zadarskoj rivi bila bi gradnja hotela za kukce i kućica za ptice! Apsolutno smatram nepotrebnim gomilanje dodatnih (pogotovo komercijalnih) sadržaja, bilo kroz gradnju novih građevina ili nekih drugih formi, iz razloga koje sam ranije obrazložio. Ukoliko se teži „povratku prirodi“ čovjek prvo treba spoznati svoju prirodu, a da bi si stvorio okruženje unutar kojeg će to lakše ostvariti, potrebno je omogućiti prirodnom ambijentu u kojem se nalazi da ga sa svojim odgovornim i svjesnim djelovanjem podrži u njegovom rastu i bujanju. Vođen tim smjernicama, na rivi vidim potencijal za uspostavljanje samodostatnog mikro eko-sustava, svojevrsne „šume hrane“, mjesto na kojem bi se živom interakcijom čovjeka sa zemljom u skladu sa prirodnim principima kao što su npr. permakultura i biodinamika, (su)kreirao prostor obilja ne samo u smislu „ubiranja plodova“ već i jedinstvenog doživljaja prirodnog ambijenta sa svim svojim mirisima, zvukovima i šumovima. Tu bi se naravno pojavio minimalan broj recimo montažnih, mobilnih kućica/kioska na kojima bi se slobodno dijelila okrjepa i osvježenje svim onim blagodatima koje nam riva podari, kako bi postigli zdravlje i stanje više vibracije. Ljubav se ljubavlju uzvraća.

Unutar jednog takvog koncepta nema mjesta širenju štekata ni potrebe za novim klasičnim ugostiteljskim sadržajima, caffe bar „Brazil“ i hotel „Zagreb“, kojem definitivno treba preuređenje, bi bili u ovom trenutku sasvim dovoljni.

- Treba li dozvoliti kupanje na rivi?

- Nikako se ne slažem sa konceptom nasipavanja plaže u smislu širenja poprečnog presjeka rive, ali sam definitivno za slobodu kupanja na rivi u praksi koju su do danas ustoličili kupači sa rive, što sam i sam, i ne samo to, poticao bi prakticiranje kupanja tijekom cijele godine, kako zbog izuzetno iscjeljujućeg utjecaja na zdravlje čovjeka tako i zbog produbljivanje njegove veze sa morem, prirodom općenito. Možda je vrijeme da dalmatinski galeb dobije konkurenciju u zadarskom pingvinu, haha...

Kako sam i sam odrastao na Poluotoku, riva, Forum i kasnije zadarska Varoš su uvelike obilježile prvu polovicu moga života, bivanje u tom prostoru me odredilo u mnogim stvarima i u njemu i kroz njega sam se učio o slobodi izražavanja i razvijao svoj istraživački duh. Bez obzira o kojem prostoru se radi, bilo kakvo ograničavanje nečega, određenog ponašanja u prostoru vodi do uskraćivanja nečijeg životnog iskustva, pa tako i u ovom slučaju, kupanja na rivi. Taj iluzorni misaoni koncept „ne dozvoljavanja“ ograničavajući je za ekspanziju života samog i smatram da bi ljudi prvenstveno njega trebali prestati hraniti i u konačnici odbaciti iz svojih destruktivnih obrazaca ponašanja. Svaki čovjek za sebe ima mogućnost spoznaje da nije u redu djelovati po štetu drugog čovjeka ili prirode i u skladu s tim bi trebao preuzeti odgovornost sve ono što kreira na bilo kojoj razini, a zabrane i ograničenja nas do sada nisu kao vrstu dovele na taj put, niti ikada hoće, naprotiv postiže se samo kontraefekt.

Riva nam pruža mogućnost jedinstvenog spoja sa morem i trebalo bi podržati svaki oblik korištenja koji ima za cilj očuvanje i revitalizaciju podmorskog života kontaktne zone mora i obale. Privezište brodova ne, učestale akcije čišćenja, poticanje smanjenja zvučne zagađenosti, podvodne promatračnice-učionice da!

- A treba li ograničiti promet motornih vozila rivom (pa i čitavim Poluotokom)?

- Definitivno bi bilo mudro napustiti ideju prometa na Poluotoku, osim za potrebe stanara i periodične ulaske dostavnih vozila, jer bi takav režim uvelike bio zaslužan za podizanje kvalitete prostora i njegovu bržu transformaciju u zdraviji i sretniji ambijent, ali to bi trebalo doći kao rezultat svjesne odluke, a ne putem zabrane, ograničavanja, a posljedično tome i kažnjavanja.

- Kao aktivni sudionik zadarske alternativne scene, ali i kao diplomirani arhitekt, što mislite može li se na rivi pomiriti kulturna ponuda grada s arhitektonskom vizijom uređenja?

- Po meni puno prikladniji dio grada za razvoj koncentriranije intervencije kako u arhitektonskom, tako i u smislu sistemske kulturne produkcije u ovom trenutku je prostor Muraja ukoliko se oslobodi od prometa te njegova kontakt zona sa gradskom lukom. Rivu više zamišljam kao prostor za opuštanje, dokolicu, druženje i učenje. To naravno ne znači da sam protiv umjetničkog i stvaralačkog izraza u tom prostoru, samo smatram da bi to imalo puno više šarma kad bi proizašlo iz spontanosti trenutka nego iz unaprijed osmišljenih kulturnih priredbi i sadržaja koji, da bi bili „uspješni“, prvenstveno moraju zadovoljiti svoju financijsku komponentu. Što se tiče novih arhitektonskih instalacija na rivi, uz famozne „Morske orgulje“ i „Pozdrav suncu“, kojeg je definitivno potrebno do kraja artikulirati kao umjetničku instalaciju kroz osmišljavanje domišljatog načina korištenja, eventualno bi bilo zgodno postaviti jednu ili više pontonskih instalacija/platformi uz sam vrh mula, kako je lijepo rekao Nikola Bašić, kao svojevrsnu točku na „i“ koje bi ljudima omogućilo još jedan novi atraktivan doživljaj tog prostora kroz direktan kontakt sa morem. Nisam za produljenje mula, ne vidim suvislog razloga za to, poštedimo morski svijet daljnje traume i uznemiravanja.

- Koja bi u konačnici bila Vaša vizija rive?

- Zadarsku rivu vidim kao jedinstvenu učionicu života na otvorenom, ostvarenu kroz direktan kontakt čovjeka sa zemljom, morem i vjetrom, kroz igru, spontanost i svu životnu nepredvidivost. Vidim ju kao mjesto nepresušne životne inspiracije, bogatstva iskustva te probuđene bioraznolikosti. Mjesto kontemplacije na kojem bi si omogućili okruženje unutar kojeg bi napokon dobili priliku za preispitivanjem sebe i načina na koji danas živimo, priliku za povratak sjećanja o neodvojivosti čovjeka i prirode, sveprisutnoj povezanosti, kozmičkom kodu kroz kojeg se univerzalna inteligencija manifestira u fizičkoj kreaciji unutar kojeg smo dobili na dar mogućnost sukreiranja po principu slobodne volje kao i odgovornost za svoje djelovanje koju, poznavajući princip uzroka i posljedice, ne bi trebali izbjegavati ako želimo krenuti putem individualnog i kolektivnog rasta, spoznaje sebe i svega oko sebe, te izdizanja u vibraciji i svijesti. U tom smislu riva ima enormni potencijal postati prostor generiranja transformacije ostatka grada, kako neposrednim kontaktom sa starom gradskom jezgrom na Poluotoku, tako i sa ostalim područjima grada, cijelim arhipelagom te zadarskim zaleđem, pa i šire! Novim načinom promišljanja prostora i čovjekovog bivanja u njemu otvara se potencijal za postavljanje nove paradigme za čovječanstvo koja je u skladu sa prirodnim, životnim principima i koja omogućuje svakom čovjeku obilje i slobodu na svoje jedinstveno iskustvo. Ljudi su ti koji biraju svoje iskustvo, a za koje iskustvo će se odlučiti u slučaju zadarske rive vrijeme će pokazati. Živi bili pa vidjeli!

- Kakav je Vaš dojam nakon velikog broja sudionika našeg serijala o budućnosti zadarske rive?

- Pozdravljam vašu inicijativu za pokretanjem tribine na ovu temu, drago mi je da se niste ograničili samo na sugovornike iz usko povezanih struka već su priliku dobili i ljudi iz javnog života, a posebno me veseli generacijska šarolikost. Čitatelji su dobili jedan iscrpan uvid u kompleksnost i zahtjevnost cijele problematike, te vam se ovim putem zahvaljujem što ste i meni dali priliku da iznesem svoja promišljanja.

- Hoće li u doglednoj budućnosti viziju Zadra kao grada određivati kapital ili struka, hoće li prevladati potreba za zaradom pod svaku cijenu ili glas razuma i napretka?

- Problem je u tome što je djelovanje kroz bilo koju struku usko povezano sa kapitalom, bolje rečeno, stručno djelovanje ne može ni započeti ukoliko nije financijski potkovano! Za svako djelovanje struke potrebno je osigurati, u pravilu, enormna financijska sredstva koja osigurava narod koji živi na određenom prostoru, misleći da je to dužan, igrajući se uloge građanina unutar pravnog sistema. Kad govorimo o napretku, ne mjeri li se on danas isključivo visinom generiranog kapitala i svojom ekonomskom isplativošću? Dakle, mislimo da postoji razlika između tih stvari, a u suštini se radi o jednoj te istoj. Zato i imamo osjećaj da bespomoćno lelujamo u cikličkom žrvnju koji nam ostavlja osjećaj beznađa i bespomoćnosti.

Nakon pravnog i bankarskog sistema te države/korporacije kao trećeg člana tzv. sv. Trojstva sadašnjeg globalnog sistema, arhitekti i planeri su po mom mišljenju svojevrsna četvrta karika u lancu i u suštini se bave vrlo konkretnim osmišljavanjem prostora i pripremanjem terena na kojem će se zamišljeno poslovanje i provedba tog izvrnutog sistema odvijati. Definiraju se različite zone u kojima vrijede različiti uvjeti poslovanja, sve je podređeno ekonomsko-gospodarskom „napretku“, sve je kontrolirano tisućama propisa, podređeno manipulaciji u svrhu privatnih interesa, projektiraju se gradovi i zgrade koje nas odvajaju od prirode, tvore nezdravo okruženje u kojem smo osuđeni na konstantan stres što u konačnici rezultira porobljavanjem čovjeka, njegovom degradacijom…Abdulah Seferović je u svom osvrtu na ovu temu spomenuo poznatu izjavu urbanista Brune Milića: „Čuvajte se planera i kad vam najljepše planove nose!“ Kao da je Milić negdje u dubini znao sve implikacije ove struke i u suštini silan destruktivan utjecaj po čovjeka i njegov okoliš, kad ju se prakticira na takav način.

Pitam sebe i svoje kolege, da li smo svjesni stvarne odgovornosti svoje struke? Da li smo svjesni u čemu i na koji način sudjelujemo? Postoji li mogućnost osmišljavanja i oblikovanja čovjekovog životnog prostora izvan zadanih okvira postojećeg globalnog financijsko-pravnog poretka?

Kako se po mom iskustvu na glas razuma nije baš pouzdano osloniti, ovim putem obraćam se direktno svijesti svakoga onoga tko bude ovo čitao i pozivam nju, ne da prevlada, nego da se ostvari u svoj svojoj punini i ljepoti - zaključuje Vadran Miočić-Stošić.

 

Naslovnica 4 kantuna

Najčitanije